Na deponiji ranjenih ptica
pijem krv zaboravljenih krila.
Umivam se vjetrom izopačene tuge,
i jedem suze kljunom otpalim od rata.
I ne žalim, jer više i ne osjetim
kako je to biti živ i letjeti.
Iako lete svi, oni su nesretni.
Uzlete čak i oni nespretni.
Dok na deponiji ja i kmica
jedemo utrobe izgubljenih vila.
Autor: Ernad Dedović ◊ Izvor fotografije: weheartit.com
