Dečaci-zavodnici

– I šta, nisu mogli da se dogovore oko njega?
– Ili oko sebe, bez njega.

Pogledale smo se i pukle od smeha, onako na sred ulice.

– Meni nije jasno, on njima dođe kao neki idol, šta li.
– Bogme, dođe im. Hoćemo po sladoled, a? – pitala sam onako usput, između konstatacija koje su prštale oko nas.
– Mhm. Svi bi bre da se druže sa njim, da mu budu najbolji drugari, a svi bi da budu on zapravo.
– A nikako da shvate da to neće nikada da se desi. Mislim, ne to da mu budu najbolji drugari, nego to da budu kao on, jer tu postoji bitna razlika koju nikad neće da premoste.
– Mislim da mi je u glavi isto, ali aj ti kaži. – posvetila se sladoledu i čekala da ja formulišem naš zaključak.

– Jednostavno je – on je rođen takav, a oni se ubiše da budu takvi. Što ni za jedno sto godina neće da se desi.
– Upravo to. Hajd’ što zavodi žene, gledaj šta muškarcima radi! – glasno se zasmejala dok se sladoled brzinski topio na suncu.
– Realno, kontamo obe gde je kvaka sa ženama, ali šta sa muškarcima – pridružila sam joj se u smehu.

On je jedan od onih dečkića-zavodnika. Ne mogu da kažem da je ženskaroš, jer taj zavodi i muško i žensko. Nije tome naučen, već je takav rođen. Neposredan, nonšalantan, uvek pobednik. A to se ne uči.

Uči se da mu se odupreš, uči se da se u to zavođenje ne zaljubiš jer zavođenje baš i ne ume da voli, već samo da opasno zavara. Mala i ja smo neko vreme posmatrale i njega i ljude oko njega, njegove žene, pijanstva, savete koje je delio drugima na osnovu Bog te pita kakvog iskustva. I tu smo padale na inteligenciju, svestranost, na šarm, razbarušenu kosu i dečačku iskrenost. Ali smo naučile do koje se granice na sve to pada, a preko koje se ne ide.

Jer i ti dečaci-zavodnici te na kraju krajeva nečemu i nauče.

Nauče te da razlikuješ privid od stvarnosti, zabludu od čoveka tvog života, zaluđenost od ljubavi.

I nauče te on najbitnije – da razlikuješ dečaka od muškarca.


Izvor fotografije: pinterest.com