– Je l’ misliš da žena može pogledom da zavede muškarca? – pitala je.
– Ne znam. – zbunila sam se – Neka moćna ženska garant može.
– Je l’ možeš ti?
– Najbolje što ja mogu je da ga zovem na pivo i potrudim se da delujem normalno. Pa ako upali – upalilo. Nisam ti ja kapacitet za te senzualne igrice.
– Kako misliš kapacitet?
– Pa sve i da osmislim neki od onih zavodničkih pogleda iskosa, naletela bih na stepenik, prosula se tu pred njim i tu bi mi bio kraj. Kao ona bucmasta u filmu.
– Izvini ali bucmasta u filmu na kraju bira između dvojice.
– Izvini ali i dalje nijednog nije zavela pogledom. I, ako mene pitaš, sve što bira je – manji kreten. Ali dobro. Delovala je srećno.
I tako, kad sedneš sama sa sobom, ne možeš a da ne konstatuješ da zaista postoje te neke magičnooke devojke, koje otkinu celu sobu na prvu. Kao, uđu, zabace svoju savršenu kosu preko blago pripijene haljine i svi padnu pod njihove strmoglave štikle. Njima kad se neko sviđa, one zavodnički žmirkaju. I diskretne su.
A onda se setiš da postojimo i mi neke devojke, koje uđemo i kosa nam se ufroncla od promene vlažnosti vazduha. Dakle, nemamo šta da zabacimo, došle smo u duksu što smo maznule od druga, i u principu padamo na ove što su već pali na ove prve. Kad nam se neko sviđa, mi blenemo i konstantno se spopetljavamo na pertle sopstvenih starki. I mislimo da smo diskretne.
Jedan drugar mi je rekao da nije teško preći put od nas nekih devojaka do njih nekih devojaka. Da se to navežba. Staneš pred ogledalo i kažeš sebi “blistaš, lutko”, ili neku srodnu Ruška Jakić mantru. Vratiš drugu duks i uhvatiš ga za ruku da ti pomogne da izabereš haljinu i štikle.
Ako uspeš da ga ubediš.
Okej, verovatno nećeš uspeti da ga ubediš.
Al’ možda te drug baš puno voli pa onda i uspeš.
I onda odeš u tu sobu i pokoriš svet.
Nekako, kad se tako sroči, i ne deluje nemoguće cela ta “pogled iskosa” priča, zar ne? I ja, evo, sad iz ovog ugla, nekako stvarno verujem da možeš. I da zavedeš pogledom, i da ostaviš pod štiklama.
Ako te rade takve stvari.
Ja sam i dalje za pivo.