Jesam li ti ikad rekla da si čudo moje?
Čudo, satkano od egoizma, sa primjesama cinizma.
Jesi, čudo moje, sebično, ali najljepše.
Plavooko stvorenje, najželjenije.
Čekano, nikad dočekano.
Nemaš ti predstavu koliko želim da te zagrlim, da se stopim sa tobom. Moje rame, moje grudi, oblikovani su prema obliku tvoje glave. Stvoreni, da dođeš i ostaneš.
Od onog poljupca, moje usne više nisu moje. Postale su tvoje. Ili su oduvijek bile? Samo si sada došao po njih. Kao nešto što ti samim postojanjem pripada.
Svima miriše proljeće, a na mojim prstima još miris januara i tvoje kože.
U čarobnoj sam kugli, u vihoru bijelih pahulja i dva tvoja poljupca. Čuvam ih kao amajliju. Kad me povrijediš, stavljam ih na rane, kao zvijer što ih liže. Tako prolaze. I svaku zaboravim kao da je nikad nije ni bilo.
Čudo moje, samo dođi. Oprostila sam ti sve. I oprostiću i ono što ćeš tek da uradiš. Ako toliko košta tvoj zagrljaj, spremna sam da platim. Neću žaliti.
Hoćeš li prepoznati ljubav kad je vidiš u mojim očima? Hoćeš li vidjeti sjaj?
Hoćeš li znati da pripada samo tebi?
Svi sati i dani u kojima si mi nedostajao, svaka suza, komadić osmijeha i sreće, staće u jedno „Kako si?“
I možda ti trebam priznati, koliko je ozbiljno. Pogledati te ravno u oči, bez straha, povlačenja i predaje.
Možda ti trebam staviti srce na dlan. Uzmi ili ostavi.
Samo, ako ga jednom ostaviš, ne vraćaj se po njega.
Nikad više. Tu ranu ne bih mogla i ne bih željela zaboraviti.
Autor: Mala Sirena
