Iz kragni njegove plave košulje osipaju se po mojim
rukama zvijezde.
Njegov smijeh mi miluje nervus acusticus kao
Clair de Lune.
Dok ga gledam kako sjedi preko puta mene, pitam se
da li je čovjek ili živa Mikelanđelova statua.
Vjerujem u vanzemaljce, jer on sa ove planete
ne može da bude.
Da li mu je srce izdijeljeno na komore i pretkomore, ili
na notni sistem?
U očima mu pliva mir, čuda u grlu spavaju.
Sreća ima teksturu njegove kose pod mojim prstima
u nedjelju ujutro.
Ako postoji plemenitost, odgovorno tvrdim da
njegove ruke ima.
Ako na ovom svijetu postoji ljubav, kunem se da
hoda njegovim koracima.
Autor: Rankica Gvozden
