Vrijeme je za moju priču, zadnji čas je kucnuo. Odbrambeni mehanizam koji nas štiti od emocionalnog bola, svih strašnih i traumatičnih događaja, odradio je svoj zadatak. Čak i ona lijepa sjećanja su izblijedjela. Ako sada pokušam, možda ću još uspjeti da se sjetim svog života.
Ime sam dobila po mojoj baki, majci moga oca. Nada je u mom životu imala posebno značenje. Nadanja u bolje i srećnije sutra. Život bez boli i patnje. Živjeti u nadi imalo je za mene mnogo više simbolike nego, možda, za ostale ljude. Taj simbol nadanja protezao se kroz cijeli moj život, kao neka tanka neuništiva nit.
Baka Nada je poticala iz imućne porodice. Odrastala je sa sestrom u lijepoj velikoj kući sa roditeljima koji su znali pružiti ljubav. Njena familija bila je poznata, cijenjena i čestita. Svoje kćerke su vaspitavali u građanskom duhu. Nada je od svoje šeste godine svirala klavir, učila njemački i ruski jezik. Pohađala je Treću beogradsku gimnaziju koja se tada nalazila u Njegoševoj 15 i razvila se u lijepu inteligentnu djevojku.
Ubrzo se udala za moga dijeda, protiv volje roditelja koji su joj okrenuli leđa. Nikakvu pomoć, a ni pripremljeni miraz nije dobila od roditelja. Kada je Boris, moj otac, napunio pola godine, počelo se šuškati po selu o čudnim posjetama njenog muža jednoj udovici u blizini. I ranije je on izlazio iz kuće da bi nekoga ošišao, obrijao ili zasvirao za neku sitnu paru. Nikada joj nije padalo na pamet da su izlasci imali neki drugi karakter, osim donijeti koji dinar u kuću. O nevjerstvu nije ni pomišljala. Nije vjerovala u seoske tračeve, ali je tračak nepovjerenja počeo tinjati.
weheartit.com
Jedne noći odluči da će pratiti svoga muža kada bude izlazio. Srce joj se sledilo kada je vidjela da njen muž ulazi u kućicu jedne mlade udovice. Počelo je lagano sniježiti. Snijeg i suze u njenim očima maglili su joj pogled prema kući gdje se cijeli njen svijet i život srušio. Od te noći prošlo je već par sedmica. Njena strašna misao prelazila je polako u djelo. I pored jake zime i puno snijega izlazila je napolje bosonoga i slabo obučena. Prestala je da jede, nezainteresovana za hranu ponekad nije danima jela. Za muža i dijete ostala je ista, puna ljubavi i brige.
Nije Nada ni mogla drukčije nego se lagano ugasiti i predati se svojoj strašnoj ideji. Smrt je bila bezbolnija nego prekorni pogledi roditelja i familije koji su od prvog momenta bili protiv tog braka. Svoju čistu ljubav željela je ponijeti sa sobom i dijeliti je samo sa anđelima. Ako je smrt bila jedini način da ostane njegova žena, prihvatila je svoju osudu. Nakon par mjeseci umrla je tiho od upale pluća.
Autor: Nada Golić
