,,Mico, vidi one bijele u izlogu! Mislim da su one baš sjajne, totalno tvoj stil.“ Bacam pogled prema izlogu, i doživljavam instant nagon za povraćanje.
„Lelo, ako imaš neki lijek protiv alergije, sad bi bilo pravo vrijeme da mi kažeš. Prvo si me nazvala kako si me nazvala, a onda mi predlažeš da na svoje sopstveno vjenčanje obujem štikle od deset centimetara koje mi se, kao prvo, uopšte ne slažu uz vjenčanicu, a kao drugo, ne slažu se uz moj ukus uopšte. Znaš da se ježim kad me neko nazove Micom, i da se ježim od obuće koja izgleda… Ovako“, kažem joj i prevrćem očima.
Gleda mene moja Lela, vidim ja da je njoj zanimljivo. Vuče me prema butiku i, prije nego što uopšte imam priliku da uložim bilo kakav prigovor, govori prodavačici: „Nama trebaju cipele za nju“, kao da žena od sekunde kad je Lela mene uvukla u butik zna i šta nam treba, i koji broj cipela tražimo, i podatak da ja često imam grčeve u stopalima, i još bezbroj sitnica koje ću da zahtijevam. Da, zahtijevaću. Ne udajem se svakog dana, sve mora da mi bude potaman.
„Izvinite, gospođo, ja se udajem, ali je Lela izgleda uzbuđenija od mene. Nije vam dala nikakav kontekst kakve ja cipele želim.“
Lela me prekida. „Milice, nije ovo prevođenje, nema konteksta, samo kažeš da se udaješ i da ti trebaju cipele za vjenčanje.“
Gospođa prodavačica nas gleda zbunjeno i, da malo umiri Lelu, a i da udovolji meni, pita: „Ako je obuća za vjenčanje, recite mi otprilike šta biste željeli, i dok ja pronađem nešto što bi moglo da odgovara, vi pogledajte po radnji.“
„Aha, Lelo, poen za mene, ipak treba kontekst. Dakle, situacija je sljedeća. Ja se udajem i trebaju mi cipele. Zaplet je u tome što ja za svojih 28 godina života nisam stala na štiklu, nemam namjeru da to promijenim, dakle neću štikle, ali neću ni lakirane cipelice sa svilenim trakama umjesto pertli, neću mašne, neću šljokice, neću svjetlucavi krep, ukratko hoću klasične kožne baletanke. Bijele.“ Izgovorila sam to u jednom dahu i pogledala prvo u prodavačicu, a onda u Lelu. Iako je već bila spremna da nešto prokomentariše, ipak je, mudro, odlučila da prećuti.
„Imam nešto baš za Vas. Pogledajte po radnji dok ja nađem cipelice, samo mi recite broj.“
„Četrdeset. Čarapice za probu imam, ne morate da nosite.“
„Odlično, evo me za pet minuta.“
Dok gospođa odlazi, Lela odmjerava crvene štiklice, a ja sjedim na narandžastom tabureu u centru prodavnice i razmišljam. Kontekst. Okruženje u kojem riječ ima svoje puno značenje. Okruženje. Funkcija. Uloga. Misli mi sa kožnih baletanki prave slalom između kutija sa cipelama u knjižaru pored i zaustavljaju se, kao i uvijek, na filozofskoj temi. Počinjem da razmišljam šta je, u stvari, kontekst u životu. Prvo pomislim da je kontekst u životu sve ono što nas okružuje, ali to nije baš sasvim to. Kontekst za mene bi bio onaj moj mali svijet gdje sam i Brankina kćerka, i Stefanova sestra i Oljina kuma, i Miloševa vjerenica, a od subote i žena, i svaka uloga koju u životu igram. Svaka moja uloga me stavlja u nečiji tuđi kontekst u kojem sam možda glavni lik, možda epizodna uloga, možda statista… Ko zna. Možda sam pozitivac, možda sam glavna zlica. Nije ni važno, moje je da tu ulogu odigram kakva god bila.
Iz razmišljanja me vraća glas prodavačice koji me uredno obaještava da je donijela cipele za koje misli da će mi odgovarati, i da mogu da ih probam. Uzimam cipelice. Pozitivno sam iznenađena, baš mi se dopadaju i savršeno se uklapaju u kontekst vjenčanja. Mog vjenčanja. Obuvam ih i šetam po prodavnici. Pristaju mi kao salivene. Pomalo se osjećam kao Pepeljuga.
„Kupujem!“
Izuvam cipelice i prodavačica ih pakuje u kutiju. Dok po novčaniku tražim kreditnu karticu koju još nisam ispeglala do crvene granice, razmišljam. Još jednom o kontekstu. Dobro, da nisam našla cipelice koje se uklapaju u moj kontekst, tražila bih dalje jer moram naći nešto što se u taj kontekst uklapa.
Samo, šta bude kad ljudski kontekst ostane bez pravog čovjeka?
Autor: Milica Galić
pinterest.com
