Pričamo o ničemu
pretačemo prazninu
svetla se guše
dok gledam belo dno
prazne šolje za čaj
Autobus na stanici
čeka putnike
ne znam da li sam ti ikad rekla
koliko ne volim autobuse
ali u ovaj želim da uđem
da se sklupčam na prljavom sedištu
i gledam kroz neopran prozor
dok odlazi
nebitno gde
I ne, nije to zbog tebe
i tvojih istina
zbog tvojih reči i tvojih priča
možda je više zbog mene
i onoga što ćutim
što u reči ne ume da stane
Svetla se guše
dok gledam belo dno
prazne šolje za čaj
autobus je otišao
nekud, nekud
Pričamo o ničemu
pretačemo prazninu…
Izvor fotografije: weheartit.com
Dijana Jelenkov po struci je profesor srpskog jezika i književnosti. U stvarnom životu oprobala se kao nastavnik, novinar, pisac, lektor, prevodilac, recenzent, kreativac. Još uvek nije sigurna šta je od svega toga (najviše) ona. Voli uvrnute knjige, tople čajeve, čokoladu i nebo u svim njihovim varijantama. Teško joj je da poveruje koliko ima godina.