Možda će ti zvučati suludo, ali tvoju i moju emociju zvanu ljubav ja danas upoređujem sa starim farmericama na dnu ormara. Pomislit ćeš da je to zbog onog našeg prvog sastanka, jer sam ih tad imala na sebi. Tada su imale onu intenzivnu indigo plavu boju. Ili zbog naših šetnji i tvoje ruke na lijevom zadnjem džepu. Ne. Ne bude one u meni nikakva sjećanja. Ovo je samo komparacija. Ljubav dotraje, izliže se i proguli baš poput farmerica.
Često ih izvučem sa dna ormara. Onako dotrajale i izblijedjele navlačim na sebe. Ležeći na leđima i gurajući stomak tik uz kičmu pokušavam stati u njih kao onda sa devetnaest. Na kraju odustanem. Vratim ih tamo gdje su smještene posljednjih godina. Nikako da ih poklonim Crvenom križu sa ostalim dotrajalim i nepotrebnim stvarima. Jer, svaki put zamislim neku tamnoputu tinejdžericu negdje u Africi u njima. Ili pomislim ko bi ih mogao kupiti u prodavnici rabljene robe. Na dnu ormara su sigurne i još moje.
S vremena na vrijeme posluže da izmjere struk i godine…
Piše: Luna Hodžić
