Ben iznad usne

Naša veza je bila jedinstvena!

Jedini si slomio nos Harisu zbog mene. Sjećam se da sam držala tvoju desnu ruku a lijevom si, u kojoj je bila cigareta, prijetio Harisu čistim sarajevskim naglaskom: “Je li tebi rečeno, Harise, da moju curu ne smiješ da gledaš? Je li Harise?”

“Jeste, paša, jeste!” govorio je za dvije glave visočiji od tebe Haris, dok su mu kapljice iz nosa padale na snijeg i pravile crvene cvjetove na bijeloj podlozi!

Nismo jedini koji su se svađali u taxiju, ali smo imali našu  jedinstvenu vožnju! Pitao si taxistu vjeruje li tebi da me voliš i kada je potvrdno odgovorio okrenuo si se prema meni i rekao: “I taxista vjeruje da te volim a ti baš luda pa luda i nikako da ti dokažem!”

Jedina sam kojoj si poklonio crnog labradora a nisi joj ga dao. Kako to? Pa lijepo, poslije one svađe rekao si da mi poklanjaš psa, i kad sam uzela da ga vodim kući rekao si: “Poklonio sam ga, ali nisam dao!” Poslije sam naravno dolazila da brinem o psu i kontrolišem dešavanja u tvom životu za vrijeme našem milonitog prekida!

Sjećam se i onog jutra kad sam ti pozvonila na vrata, ošišana na “dvojku”, tužne grimase si rekao: “Jebote, eto te k’o Lajza Mineli!” rekla sam da je Lajza ružna, onda si rekao da sam kao dječak, ali sexi dječak sa benom iznad usne…  A tek stepenice kod Sedam braće… na jedanestoj se počnem žaliti, već me na dvanaestoj nosiš na leđima, a ja brojim i brojim…

Ipak, baš kao i u Kaporovoj priči, na kraju je naša veza bila jedinstvena samo po količini bola koji smo nanijeli jedno drugom… i po misterioznom nestanku bena iznad usne! Par dana nakon tvog odlaska nestalo je i njega.

Još uvijek se nisam raspitala da li benovi nestaju sa kože i zbog čega…


piše: Luna Hodžić