Ima u mom naselju jedan… Beban ga zovu. Uvijek je bio poseban, i kada je bio sasvim mali. Ko mu je majka – nije se znalo, mada se pričalo da je nestala pod nerasvijetljenim okolnostima. Ko mu je otac – još manje. Nije imao ni braće, ni sestara ni prijatelja. Uvijek je bio sam i lutao od kuće do kuće u potrazi za malo hrane. Svi u komšiluku su ga hranili, što jer im je bio drag, što jer im ga je bilo žao. Ljeti je spavao u baštama, a zimi se zavlačio između automobila, ili bi, ako mu se posreći, prenoćio na nečijoj verandi. Bio je švaler. Kako je rastao, nizao je za sobom propale veze i brakove. Imao je dvoje djece, dva sina koji su, iako sa ocem nisu bili u ko zna kako dobrim odnosima, zasigurno bili na najboljem putu da pođu očevim stopama. A žene je volio. Starije, svojih godina, a bogami i mlađe. I nikad ga nisu duže od mjesec dana viđali sa istom.
Sad ga gledam sa prozora. Sjedi na trotoaru. Krzno mu više nije bijelo, poprimilo je neku sivkastu nijansu. Od njegovog prepoznatljivog, mačjeg šarma, ostao je samo podignuti rep i švalersko: ,,Mjau!”
Autor: Milica Galić ◊ Izvor fotografije: pinterest.com
