Ako već svratite
neću vam reći kako sam.
Neću reći da sam daleko od sebe.
Neću reći da još uvek bežim,
i još uvek se vraćam.
Bežim od sopstvene senke,
i vraćam se iznova sebi.
Reći ću da sam dotakla sunce,
upoznala srećna jutra;
da svake večeri posmatram mesec
i da sam tu pronašla svoj mir;
ali prećutaću da baš tu počinju svi moji nemiri.
Ako svratite, bićete na pragu
mog ludila i moje apatije,
na granici ravnodušnosti i
raspadanja od prejakih osećaja.
Ali reći ću vam da sam dobro.
Progutaću knedlu i izgovoriti milion laži,
i prećutati milion istina.
Ta istina je pelin. Tako gorka.
Ne biste razumeli.
Ne biste razumeli vrisak u mojoj glavi.
Samo me povredjujete!
Baš vi koji svratite i pitate kako sam.
To ne sme da se pita.
To mora da se vidi.
Ako ne umete da mi pročitate iz očiju
sve te daljine, sav mrak i svu bol
Nemate pravo da pitate
kako sam.
Ipak ću, ako svratite
reći da sam dobro.
Progutaću knedlu i prećutaću
da svake večeri odlazim
i da se svake večeri vraćam.
Sebi.
Autor: Nevena Stojanović ◊ Izvor fotografije: unsplash.com
