Ako nađeš moju dušu
negde u ravnici,
negde na sredini tvrđavskog mosta,
reci joj da ne brine.
Ako je nađeš,
u kutijama za gitare
promrzlih uličnih svirača,
po ćoškovima što pod prazničnim svetlom
mirišu na sneg,
ili na poslednjem stepeniku dunavskog keja,
gde traži onu sitnicu koju sam jednom bacila
kao zalog da ću da se vratim
(a ne vraćam se)…
Ako nađeš moju dušu,
reci joj da sam dobro i
da ne brine za mene.
Ponekad mi bude hladno,
pa se umotavam u šarene laže
i šarene džempere predugih rukava.
Ponekad ne znam šta ću sa sobom,
pa ne znam ni
u šta da se umotam.
Ako nađeš moju dušu, reci joj,
da ne čuje niko,
da mi je (ponekad) žao
što sam je tako lako
tamo ostavila.
Izvor fotografije: pexels.com
Dijana Jelenkov po struci je profesor srpskog jezika i književnosti. U stvarnom životu oprobala se kao nastavnik, novinar, pisac, lektor, prevodilac, recenzent, kreativac. Još uvek nije sigurna šta je od svega toga (najviše) ona. Voli uvrnute knjige, tople čajeve, čokoladu i nebo u svim njihovim varijantama. Teško joj je da poveruje koliko ima godina.